Tuesday, May 26, 2009

Dnevni šetač

Polako otvaram oči. Prvo što mi pogled hvata je krajičak oblaka, i komadić neba.Još uvek mi se muti pogled, kao i svaki put kad se budim. Još uvek prolaze slike i zvuci, kao kolaž. Nisam siguran šta je java, a šta san. Pojedini likovi stoje ispred mene iako znam da nisu stvarni, ali ih skoro da ih mogu opipati. Neki su nas davno napustili, i zbog kojih mi je žao što nisu tu, fali mi njihovo prisustvo, njihove reči, smeh i suze. Neki što su još uvek sa nama su takođe tu, samo malo drugačiji, nekako čistiji i lepši. Pokušavam da im kažem da se raziđu, ali mi nešto ne ide. Da li ne mogu ili ne želim, ne znam ni sam. Pokušavam da kažem nešto, ali usta ostaju nema. Ili reči nemaju tu snagu, da razveju snove.

Ustajem. Dodir vrelog stopala sa hladnim podom me momentalno osvešćuje, potpuno i naglo, skoro bolno. Na sat ne gledam, ionako kasnim, a i vreme mi nije bitno danas. Polako skupljam ovozemaljske stvari. Nađoh odeću, obuću, ali i dalje mi nešto fali. Preturam po sobi, zagledam po kutijama, a ne znam ni sam šta tražim. Onda zastadoh ispred ogledala na trenutak, i kvrcnu mi u glavi: 'Ah, tu sam'. Dobro je, ponekad ne uspem da se pronađem. Takvi dani su uvek naporni, jer ova ljuštura ne ume da se baš čuva tako dobro kad nisam u blizini.

Polako zatežem pertle, i trudim se da ih spakujem tako da me ne žuljaju. Nasuprot mojoj pojavi, volim da prošetam ponekad. Da malo prostruji krv i da osetim otkucaje srca dok pokušava da isprati moj pogled u daljinu ka konačnom cilju. Duboko udahnem i otvaram vrata. Svetlo me zaslepljuje i vrućina zapahnjuje na trenutak, i posle toga je sve mirno.

Dolazim na posao. U radnji prijatna hladovina. Šef odlazi da završi nešto, i ja ostajem sam. Gasim radio, postavljam nižu temperaturu na klimi, i uzimam prvi srk kafe. Blago zujanje kompjutera u pozadini sa ponekim zvukom spolja dopušta mi da potpuno uživam. Potpuna nirvana. Ali moj um je nešto nemiran danas, skače sa sećanja na sećanje, brzo, ponekad ne mogu da ga ispratim. A i ne trudim se nešto baš. Možda mu treba da se i on malo izduva. Pokušavam da uradim nešto, ali mi ne ide. Možda se ne trudim dovoljno, a možda se trudim i previše. Ko će ga znati.

Zatvaram oči polako, i tonem. Ne trudim se da razmišljam o bilo čemu. Međutim, iz mira me prenu tiho pištanje. Bip, bip, bip, bip, bip...Mašina se buni, traži moju pomoć da prebrodi krizu. Polako ustajem i krećem, i nirvana prestaje...Do sledeće prilike...

Monday, May 25, 2009

Djevojke u ljetnjim haljinama volim

Opet uhvatih sebe kako nešto radim noću. Opet pišem blog noću. Hvala Bogu, pa nije vrućina. To je jedan od razloga zbog kojih ne volim leto. Ne možeš kao čovek ni da se naspavaš od vrućine. Ništa gore ne postoji nego kad mi se čaršav zalepi oko tela. Mrzim taj osećaj, kao da te balsamuju živog, samo bez usijanog žarača u nosu.

Kad dođoh sa posla reših da popravim kevi neki ventilator, nešto zaglavljuje. Kretoh da ga rasturim na sitne činioce, kad mi iskliznu šrafciger iz ruke od znoja. Videh da neće na dobro da izađe, pa reših da ostavim to za malo hladnije sate. Definitivno ima da napravim neko sranje ako budem radio nešto po vrućini.

Sad kad je malo zahladnelo, i kad mi se ovaj moj čip ispod skalpa malo razladio, sedoh da napišem nešto pametno, mada me nešto neće večeras. Koliko god se trudio, samo neke gluposti mi padaju napamet. Ali opet, ovo je ipak mesto gde mogu svome jeziku da pustim na volju i da me boli briga dal' će ko da se uvredi ili da mi zameri. Stoga...vežite pojaseve, polećemo....

Završih sa poslom danas kao po običaju, i zapalim do ortaka da ga sačekam da zatvori radnju, isto kao po običaju. Posle klasične razmene neuspeha na današnjim radnim zadacima, rešismo da malo iskuliramo na stepeništu ispred njegove radnje, i razgledamo mlađan i lep svet što cirkuliše tuda. Završili se časovi, razmilela se dečurlija iz srednjih škola, samo štrikaju niz ulicu.

Gledam pojedine pojedinke, i strašno mi raste libido :). Sad će odma' da skoče svi, svinjo, stoko, šovinisto, feministo, geju (wtf bre?)...Danas ništa ne smeš da kažeš, a da se neko ne nađe uvređen i ozlojeđen. Svi su mi kao nešto fini, kulturni, a ovamo kao ne bi rado sa parom napupelih devetnaestogodišnjakinja iznajmili sobičak u nekom motelčetu i igrali igre bez granica dok ne svane rujna zora. Da se ne lažemo, volim bre kad vidim neku malu, lepu, sa sisama kao zrele dinje i guzom kao jabuka, prosto mi je drago i milo što sam tako nešto video, i odmah zaboravim, na trenutak, sva sranja koja su mi se izdešavala tog dana i koja će tek da me stignu.

Žene ne treba gledati samo kao seksualni objekat, ali ponekad mi je sasvim dovoljno samo i to. Ipak ponekad prorade instikti i zaborave se svi maniri, pa se izbečiš kao vukodlak u nastajanju i zaigraju ti muskuli na vratu. Srce krene da lupa ludački, mislim, iz grudi će izleteti, a i mislim da ga i ona što prolazi čuje.

Kosa dužine do polovine leđa, boja mešavine lišća u jesen i pomorandzine kore, sa nekim čudnim odsjajem, čelo visoko, belo, kao deo oblaka da je tu smešten, oči jako zelene, sa malim suncem u njima...Ruke nežne, tanke, kad te dodirne kao malo mače kad te pipne repom, mešavina milovanja i nežnog povetarca..Strah me je duže od par sekundi gledati, da je ne isprljam pogledom...Usne boje trešnje koja tek počinje da zri, blago rumene, jasnih crta, iako tu prestaje granica realnog i počinje dodir snova...Počinje da me hvata neka drthavica, svako vlakno u mom telu vibrira kao ludo...Vreme kao da je prestalo da teče, i čini mi se da taj momenat traje večno, dok polako prolazi pored mene..Telo kao da je vajao neki starogrčki skulptor, nigde ničega previše, ni premalo, skladno, skoro perfektno...Čini mi se da će mi pluća eksplodirati, koliko dugo držim dah...Polako prolazi rukom kroz kosu, i svaka vlas se ocrtava na njenoj beloj koži, i od svake se odbija jedan zrak sunca, zasenjujući sve okolo...Polako je pratim pogledom, dok odlazi lagano...Palim cigaretu, i vučem jedan jak dim, dok nikotin počinje svoje opijajuće dejstvo, polako dolazim sebi, i trudim se da što bolje zapamtim ovaj trenutak...

Friday, May 22, 2009

Insomnia

Od kako sam počeo da blogujem, ni jedan post nisam napisao u neko normalno vreme, sve nešto u sitne sate, k'o vampir. Će da pomisle ljudi da sam neki čudak ( k'o da se ja brinem mnogo za tudje mišljenje) ili ne daj Bože sektaš, pa žvrljam samo noću. Već vidim sutradan kad krenem na posao, sa podočnjacima do kolena i majicom starom tri dana, kako klinac iz komšiluka ostavlja loptu i beži kod keve u skute, dok ona sa komšinicom šapće: 'Eno ga onaj, po celu noć samo kljuca u ono čudo, izgleda da se drogira, viš' kaki je bled ki smrt'...

Nekako mi je najlakše da piskaram noću, dolaze mi ideje tad vrlo lagano, dok sam preko dana non-stop u blokadi. Jes' da imam ovih dana slobodnog vremena na pretek dok sam na poslu, ali tad ne mogu da se koncetrišem. Kad mi neko uđe u servis i pita me nešto nevezano za posao koji trenutno radim, ja ga gledam k'o tele u šarena vrata..Još sad trenutno ovako začupaveo zbog situacije iz dva-tri bloga ranije, stvarno izgledam kao stvoren za izbegavanje.

Noćas je jedna od onih noći, kad nemaš mira nikako. Napolju mrtva tišina, ni cvrčaka, ni noćnih ptica, jednom rečju, totalni ekvilibrijum. Tada najviše volim da ugasim komp, svetlo, telefon, i sve ostalo što može da proizvede neki zvuk, otvorim prozor širom, pogledam u tamu i udahnem duboko ( sad bi moj ludi 'ja' rekao: 'otvorim prozor širom, pogledam u tamu, i prdnem kao zmaj, da se zatrese ceo komšiluk i zazveči staklarija kod babe na spratu' ). Volim da stojim tako, podseća me na neka ranija vremena, kada su neke stvari bile mnogo prostije za razumeti. Sad je sve iskomplikovano i zamršeno do te mere da bi i Sheogorath poludeo.

A i ova vrućinčina me ubija u pojam. Da imam sredstava i veza, odavno bi batalio sve ovo, i otišao u Laponiju, da radim kao serviser kod Deda Mraza u proizvodnoj hali. Ništa posebno ne bih tražio, sem eventualno srednje jake mašine, sa gomilom hdd-ova od terabajta radi arhiviranja kompletnog interneta. Net jačeg protoka mi ne bi trebao, jer se 'gore' za kesicu negro bombona dobija 16 mbit adsl. Al' ne radi mi keva niti ćale u opštini, tako da mi ostaje samo da za 'iljadu dinara kupim onaj cinculator na buvljaku i molim Boga da mi ne napravi kratak spoj u kućevnoj instalaciji i spali komp i jedinu kariku koja me drži da ne flipnem totalno...

Sve ovo ne bi bio problem, da se u naredna tri dana ne moram provlačiti kroz familijarno-sociološki flak. Sutra najaviše trideset i kusur stepeni Celzijusovih, a ja idem na slavu. U Beograd. Direktno posle posla. U tri sata. Dva sata vožnje sa kevom, ćaletom, sestrom i babom u kolima bez klime i na plin, radi sastajanja sa familijom. Već zamišljam scenu: 'Uspori bre kad ti kažem, ima milicije ovde, 'oćeš da ti uzmu dozvolu? Daj, bre kevo, rek'o sam ti sto puta, kad ja vozim nemoj da mi držiš predavanja, imaš tu Ženu blic u polici, što mi stoji kad nestane guz-papira, pa čitaj i smiruj živce'..Mogu samo da zamislim kad budem stigao na slavu, tek će to biti fešta. Trudim se da ne razmišljam o tome. Sutra, tj danas, za nekih 5 sati kada budem ustajao, najbolji početak dana će biti kao iskrcavanje u Normandiji: '30 seconds. Clear the ramp. God be with you'.

Vreme mi je da probam da uhvatim koji sat sna, i hrabrost za sutra. God help me.

Wednesday, May 20, 2009

Cvrčak

Evo, konačno se smilovah da sednem i napišem nešto. Danima nisam imao inspiracije, niti volje, da sedim za kompom, dok napolju roštilja ovo naše milo Sunašce. Jednostavno, ne mogu da funkcionišem kad je vrućina. Saće odma' da skoče svi u glas: 'Pa to je zato što imaš sto i kusur kila!''... Da, da, u pravu ste. Moj kobas ste u pravu. Nedam, bre, da mi iko soli pamet da je to do toga. Ja nisam mogao da funkcionišem normalno ni kad sam imao osamdeset, ako je napolju bilo više od 28'. Svi se trude da ti nametnu neko njihovo mišljenje o zdravlju i lepoti, al' neka ih. Meni ne smeta mojih stodvajes' kila i uspešno se nosim sa njima ohoho. Smanji 'leba, nemo' da ješ' uveče... Što se mene tiče, slobodno pasite travu i trčkarajte, ja travu konzumiram isključivo u obliku cigareta, cigara, tompusa... U stvari, kome smeta, nek' okrene glavu, jebe mi se.

Stvarno je počeo strah da me hvata. Od kako je krenula ova vrućinčina, tako je posao krenuo da manjka u obimu. Nije me strah od toga da ću ostati bez posla, to je normalna stvar u životu svakog čoveka, nego od drugih stvari. Elem, počeo sam intezivno da čitam dnevne novosti u poslednje vreme, baš u korelaciji sa dva-tri reda iznad. I hvata me strah od onoga što se događa u ovoj zemlji našoj, a i šire. Ubistva, krađe, silovanja, saobraćajke, požari...Definitivno, polako i sigurno odlazimo u kurac. Stvarno se ponekad zamislim nad pitanjem gde živim. I to je momenat kad me uhvati strah. Ovde da stvaram porodicu, i da podižem decu? Da mi se žena kreše sa komšijom dok rmbačim za 25000 mesečno? Da mi se sin šiša na tarzanku i nosi roze majice? Da mi ćerka puši kurac nekom liku u nekom govnjavom wc-u srednje škole, dok njegovih 5 drugara to snima mobilnim telefonom? Da treba da razmišljam noću kad mi deca odu u grad dal' će neko da ih zgazi besnim kolima koje je dobio na poklon zajedno sa vozačkom dozvolom, dal' će neka kretenčina pijana i nadrogirana da ih išutira ili siluje ili isprebija? Dal' će neko da mi upadne u toku noći na gajbu i da me zakolje zarad pišljivih 200 evra i EI Niš-ovog televizora starog 20 godina?

Mislim da neće moći ove noći. Svaka čast svim hrabrim ljudima u ovoj zemlji koji su rešili da stvore porodicu. Svaka čast pojedincima iz Kragujevca koji se maksimalno trude da svoju decu izvedu na pravi put, njihovo najveće dostignuće biće ako im deca postanu ljudi, pošteni i normalni kao što su i oni sami. Svaka čast i svim ostalima u ovoj zemlji koji su to već uspeli da urade. Ja trenutno nemam nameru da takvu stvar pokušam da izvedem.

Možda će se pojedini samo nasmejati kad budu ovo pročitali, ali zapitajte se da li ste i sami spremni na tako što. Ja barem još uvek nisam. Niti ću biti u skorije vreme. Ko zna, možda jednog dana, na nekom drugom mestu..

Tuesday, May 5, 2009

Pogled unazad

Prođe ceo mesec od kada nisam nešto napisao. Iskreno, nisam imao ideja (lažem), a i nisam imao net. Tj, nisam imao pare da uplatim net. Budućnosti u Srbiji eve nas, kad nemam ni pišljivih 'iljaduipo dinara da uplatim net. Imao sam net na poslu, al' ne mogu da pišem tekst i da svaka dva minuta ustajem kad me neko cima. Ja i onako nisam baš najčistiji u glavi, samo bi mi još i to trebalo, izgledao bi kao da sam pao sa Marsa (doduše ovako izgledam kao da sam pao sa planete De(m)belije, al' šta da se radi.).

S' obzirom kako sam mislio da ću skrenuti posle nedelju dana (lud nemoš' da poludi) zbog akutnog nedostatka neta, dobro sam podneo to uskraćivanje. Sad bi neki amer sa reklame za neki proizvod za mršavljenje rekao da se sve može uz pomoć jake volje. Jaka volja, moj kurac, kad nemam pare da uplatim net. Moš' da voljaš do ujutru ako nemaš 1390+750 kombo u dzepu, novčaniku, slamarici...Nego sva je sreća pa sam na vreme bekapovao dobrani deo interneta oličen u igrama, filmovima i ostalim legalnim sadržajima. Da se razumemo odmah, nisam ja ništa ukrao, samo nisam ništa platio, a ionako su to sve samo demo verzije, čisto da se proba :D

Čini mi se da od kako sam došao iz armije pre skoro godinu dana, da više ne mogu da kontrolišem brzinu oticanja mog vremena u nepovrat. Nekako mi se činilo da sam tamo imao potpunu kontrolu nad time, i da mi je vreme prolazilo onako kako sam bio raspoložen. Ako sam bio raspoložen, proticalo je brzo, ako sam neraspoložen sporije, ako sam na požarstvu na -11' sa snegom, činilo mi se da je nekako vreme stajalo, kao i protok moje krvi u donjem delu tela i 'južnijim' ekstremitetima...Iskreno počeo sam bio polako da se gubim, i da gubim granicu između realnog i virtuelnog sveta. Dani igranja Fallouta 3 su uzeli svoj danak. A bogme i dobar deo mog vremena. Počeo sam da razmišljam kolki bi demidz pravio onaj malj što mi stoji u garaži, ako dođe do kojekavih sukoba sa komšilukom oko poslednjeg neozračenog kila 'leba u lokalnom 'Super Duper Martu'...

A onda me je u stvarnost ubrzanim tokom vratio jedan nemili događaj u užoj familiji. U Nedelju 12. Aprila sam se sa dedom dogovarao kako ću da ga odvezem u selo za dve nedelje i da mu pomognem da završimo postolje za viseći rezervoar za vodu, pošto je bunar kod kuće presušio. U Ponedeljak 13. Aprila sam ga odvezao u KBC kod očnog da mu urade operaciju laserom, jer počele godine da utiču na oči. U Utorak 22. Aprila kad sam došao kući sa posla, keva mi je rekla da je deda umro. Umro je mirno i dostojanstveno, kako je i živeo. Nije mnogo stvari iza sebe ostavio materijalnih, ali je ostavio ćerku i dvoje unučadi, večno zahvalnih. Nikada od njega nisam tražio ništa, a zauzvrat sam dobio dosta ljubavi i pažnje. Bolji poklon od nikoga nisam mogao dobiti.

Mislim da mi još uvek nije doprlo do kraja svesti sve to. Sve se odigralo previše jebeno brzo, a glupi propisi u urgentnom centru mi nisu dozvolili da mu poslednji put stegnem ruku. Glupo, zar ne? Mislio sam uvek da ću imati tu šansu da se oprostim od njega ljudski, al' je Usud hteo drugačije. Toliko stvari ostade nedorečeno i nezavršeno...Jbg, to će mi uvek ostati u glavi. A i u grudima. Mali kamičak, al' je uvek tu, sa još gomilom drugih.

Ne znam, ali sam se sa takvim stvarima uvek nekako najbolje snalazio kad sam sam. Dal' sam navikao, ili previše otupeo, ne znam ni sam. Stisnem se, progutam, i nestane teskoba. Treba to iz sebe izbaciti, ali sad nije vreme. Niti imam snage da sad tako nešto uradim. Kad je čovek dovoljno dugo sam, na sve navikne. Ko zna, možda je i tako bolje. Nekome je suđeno da celog veka bude sam, da ostale razonodi i uveseljava. A treba se stisnuti i prebroditi noć kad se spusti zavesa i raziđe publika.